Oh, naravno da je priča između Dylana i Xabarasa bitna stavka serijala, naravno da Martin svako malo traži Atlantidu... ali nijedna od tih priča se neće završiti, neće donijeti neku promjenu. Znao Dylan svoje podrijetlo ili ne, svaki broj će isto započeti, urlanjem famoznog zvonca. A Martin nikada neće svijetu predočiti dokaze da je Atlantida zaista postojala, ma koliko sada već bili apsurdni razlozi za to. Serra i njegove kolege su bacili kroz prozor taj princip i oslobođeni stega da moraju funkcionirati u „sadašnjosti" i u „našem svijetu", počeli graditi priče koje traju, i koje mijenjaju čitav svijet. Da, Nathan je glavni lik serijala, i da, Nathan je specijalni agent Alfe... ali to je to, sve ostalo je podložno promjeni. A ono što se može mijenjati - mijenjat će se.
Princip konstantne promjene i jačanja sporedne radnje najprimjetniji je kod sporednih likova (doista ih ima u toj mjeri da su zaslužili zasebnu ediciju, Agencija Alfa, posebna je priča). Od Legs, Sigmunda i Reisera, plus tajnica Helen Sheldon, Agencija Alfa je tokom prvih pedesetak brojeva narasla: došao je android Link, došao je antipatični kicoš Andy Havilland, došle su sestre April i May Frayn, došao je i Jack O'Ryan, kao i Al Goodman, i nova tajnica Janine Spengler. Pa su onda neki, uslijed nesretnog slučaja o kome možete čitati u drugome broju Agencije Alfa pod naslovom „Svemirski brodolomci", otišli... a došli su drugi, kao mutant Branko, kao sestre Ross, kao Luke Sanders. Od onda, svako malo sporedni likovi u serijalu odlaze, ginu i nestaju u paralelnim dimenzijama, a dolaze novi, o kojima se mogu pričati nove priče. Druga primjetna stvar su neprijatelji. Nekada sveprisutni Aristotel Skotos je završio karijeru. Nema ga više. Gotovo. Neće se više vraćati kao Hellingen, Orloff, ili Mefisto. Bratstvo sjena je odigralo svoju ambivalentnu ulogu još ranije. Sada imamo misterioznog Mister Alfu, svemoćnoga Kvantnog čovjeka, ratoborne Pretorijance - negativce koji uzdižu serijal na novu, globalnu (ili čak multiverzalnu) razinu.
Ali i sam ton serijala se promijenio. Od početne sumorne budućnosti, oslikane sumanutim viškovima tehnologije koje su ubacivali crtači, kao i otuđenošću koju tehnologija pruža, Nathan Never je jedno vrijeme postao čak optimističan po pitanju sutrašnjice, s puno svijetlih kadrova na stranici, elegantnom i nimalo napadnom tehnologijom, i likovima koji čak uspijevaju da se međusobno vežu i naprave kakve-takve surogate obitelji... a onda je i to prestalo. Dogodio se rat s Orbitalnim stanicama, Istočni Grad je pretrpio katastrofu za katastrofom, i serijal je trenutno mračniji nego ikada prije, s linijom horizonta koju čine ruinirane zgrade i jedna velika, enormna olupina... nečega. Čitajte dalje serijal i saznat ćete. No ni tu nije kraj, jer kod Nathana nikada nije kraj promjenama, dolazi Rat Svjetova, i tko zna što će ostati od planete Zemlje (i Marsa) nakon toga.
Princip konstantne promjene i jačanja sporedne radnje najprimjetniji je kod sporednih likova (doista ih ima u toj mjeri da su zaslužili zasebnu ediciju, Agencija Alfa, posebna je priča). Od Legs, Sigmunda i Reisera, plus tajnica Helen Sheldon, Agencija Alfa je tokom prvih pedesetak brojeva narasla: došao je android Link, došao je antipatični kicoš Andy Havilland, došle su sestre April i May Frayn, došao je i Jack O'Ryan, kao i Al Goodman, i nova tajnica Janine Spengler. Pa su onda neki, uslijed nesretnog slučaja o kome možete čitati u drugome broju Agencije Alfa pod naslovom „Svemirski brodolomci", otišli... a došli su drugi, kao mutant Branko, kao sestre Ross, kao Luke Sanders. Od onda, svako malo sporedni likovi u serijalu odlaze, ginu i nestaju u paralelnim dimenzijama, a dolaze novi, o kojima se mogu pričati nove priče. Druga primjetna stvar su neprijatelji. Nekada sveprisutni Aristotel Skotos je završio karijeru. Nema ga više. Gotovo. Neće se više vraćati kao Hellingen, Orloff, ili Mefisto. Bratstvo sjena je odigralo svoju ambivalentnu ulogu još ranije. Sada imamo misterioznog Mister Alfu, svemoćnoga Kvantnog čovjeka, ratoborne Pretorijance - negativce koji uzdižu serijal na novu, globalnu (ili čak multiverzalnu) razinu.
Ali i sam ton serijala se promijenio. Od početne sumorne budućnosti, oslikane sumanutim viškovima tehnologije koje su ubacivali crtači, kao i otuđenošću koju tehnologija pruža, Nathan Never je jedno vrijeme postao čak optimističan po pitanju sutrašnjice, s puno svijetlih kadrova na stranici, elegantnom i nimalo napadnom tehnologijom, i likovima koji čak uspijevaju da se međusobno vežu i naprave kakve-takve surogate obitelji... a onda je i to prestalo. Dogodio se rat s Orbitalnim stanicama, Istočni Grad je pretrpio katastrofu za katastrofom, i serijal je trenutno mračniji nego ikada prije, s linijom horizonta koju čine ruinirane zgrade i jedna velika, enormna olupina... nečega. Čitajte dalje serijal i saznat ćete. No ni tu nije kraj, jer kod Nathana nikada nije kraj promjenama, dolazi Rat Svjetova, i tko zna što će ostati od planete Zemlje (i Marsa) nakon toga.
SVIJET BUDUĆNOSTI NATHANA NEVERA
Danas Nathan, cinični mizantrop, radi za Agenciju Alfa koja je službeni organ Savjeta sigurnosti. Istočni Grad je ruiniran, diktatura Prokonzula vlada svijetom potresenim ratom između Zemlje i Orbitalnih stanica. Skotos? Gotov. Legs? Otišla. Reiser? Ubijen. Zgrada Agencije Alfa? Raznesena. Ann Never je ozdravila i otišla, nekoliko Nathanovih ljubavi više nema, Sigmund nije ni simpatičan ni smotan. I sprema se novi rat, Rat Svjetova.
Kako smo došli dotle? Antonio Serra i drugi scenaristi, a naročito Steffano Vietti, primijenili su logiku dobro poznatu u, recimo, američkom stripu: „change is good". Također su primijetili da Bonellijevi stripovi of old praktično nemaju sporednu radnju koja se može nastavljati iz broja u broj.
Kako smo došli dotle? Antonio Serra i drugi scenaristi, a naročito Steffano Vietti, primijenili su logiku dobro poznatu u, recimo, američkom stripu: „change is good". Također su primijetili da Bonellijevi stripovi of old praktično nemaju sporednu radnju koja se može nastavljati iz broja u broj.
