______________________________________________________________________
- ''Baka, baka! Kupi mi ovo!'', zahtijevao sam.
- ''Ma, što će ti to, vidi koliko košta...'', bio je odgovor.
- ''Daaaj, mooolim te... Hoću čitati!''
I, naravno, baka je morala popustiti unuku, a ja sam dobio svoj prvi strip. Bio je to LMS 553, "Kobni teret", avantura tada meni nepoznatog junaka zvanog Mister No. Suvišno je napominjati kako ova priča ima posebno mjesto u mome srcu, premda će se gotovo svi složiti da svojom kvalitetom ne spada u gornji dom pilotovih pustolovina, i upravo zbog nje je Mister No postao moj sentimentalni favorit kada je riječ o strip junacima.
Vrlo brzo upoznao sam i ostale junake iz Bonellijeve izdavačke kuće, čije su avanture u ono vrijeme u nas objavljivane u "Dnevnikovim" edicijama Zlatnoj seriji i Lunovom magnus stripu (samo tri dana poslije u rukama sam držao i ZS 662 - Tex: "Crni baron"), te neizbježnog i neponovljivog Alana Forda. Neki su mi se svidjeli, neki ne, ali tih prvih godina mojeg čitanja stripova simpatični pilot-veseljak-ženskar bio je broj 1. Tada mi nije bilo važno tko je scenarist, tko crtač, je li crtež dobar ili loš, već samo tekst. A Mister No je bio netko kome smo se mogli diviti zbog njegova odnosa prema životu općenito.
Po meni, njegova popularnost velikim dijelom leži u profesiji kojom se bavi. Kako većina dječaka u ranom djetinjstvu sanja o tome da postanu piloti, i kako tvorac lika - Sergio Bonelli - posjeduje izvanredan pripovjedački dar, jasno je da smo moje društvo i ja s oduševljenjem "gutali" njegove dogodovštine na dalekom i prekrasnom kontinentu Južnoj Americi. A da je Mister No za generacije rođene krajem 60-ih i tijekom 70-ih postao jedan od najprepoznatljivijih simbola Zelenog kontinenta pokazala je i najavna špica nedavnog putopisa cijenjenog svjetskog putnika Gorana Milića s tog kontinenta na kojoj se on padobranom spušta iz pipera oznake Mister No 1 na motocikl za čijim je upravljačem druga latinoamerička ikona Che Guevarra.
U svojoj prvoj fazi skupljanja stripova, tijekom 80-ih godina, sa svojim džeparcem nisam si mogao priuštiti baš svaki strip koji sam poželio, ali uvijek sam uspijevao nabaviti one u kojima Mister No govori o svojoj prošlosti i upravo su mi te priče i ostale u najljepšem sjećanju. Tu se posebno ističu brojevi LMS-a 739, 740 i 742 (Leteći đavoli, Krvavi sneg & Pakleni plan), zatim LMS 794/795 & 798/799 (Sukob u suton / Grad zločina & Gangsteri / Trka u smrt) te LMS 888-891 (Vazdušni gusar / Leteći tigrovi / Žuto nebo / Samuraj Saiko).
- ''Ma, što će ti to, vidi koliko košta...'', bio je odgovor.
- ''Daaaj, mooolim te... Hoću čitati!''
I, naravno, baka je morala popustiti unuku, a ja sam dobio svoj prvi strip. Bio je to LMS 553, "Kobni teret", avantura tada meni nepoznatog junaka zvanog Mister No. Suvišno je napominjati kako ova priča ima posebno mjesto u mome srcu, premda će se gotovo svi složiti da svojom kvalitetom ne spada u gornji dom pilotovih pustolovina, i upravo zbog nje je Mister No postao moj sentimentalni favorit kada je riječ o strip junacima.
Vrlo brzo upoznao sam i ostale junake iz Bonellijeve izdavačke kuće, čije su avanture u ono vrijeme u nas objavljivane u "Dnevnikovim" edicijama Zlatnoj seriji i Lunovom magnus stripu (samo tri dana poslije u rukama sam držao i ZS 662 - Tex: "Crni baron"), te neizbježnog i neponovljivog Alana Forda. Neki su mi se svidjeli, neki ne, ali tih prvih godina mojeg čitanja stripova simpatični pilot-veseljak-ženskar bio je broj 1. Tada mi nije bilo važno tko je scenarist, tko crtač, je li crtež dobar ili loš, već samo tekst. A Mister No je bio netko kome smo se mogli diviti zbog njegova odnosa prema životu općenito.
Po meni, njegova popularnost velikim dijelom leži u profesiji kojom se bavi. Kako većina dječaka u ranom djetinjstvu sanja o tome da postanu piloti, i kako tvorac lika - Sergio Bonelli - posjeduje izvanredan pripovjedački dar, jasno je da smo moje društvo i ja s oduševljenjem "gutali" njegove dogodovštine na dalekom i prekrasnom kontinentu Južnoj Americi. A da je Mister No za generacije rođene krajem 60-ih i tijekom 70-ih postao jedan od najprepoznatljivijih simbola Zelenog kontinenta pokazala je i najavna špica nedavnog putopisa cijenjenog svjetskog putnika Gorana Milića s tog kontinenta na kojoj se on padobranom spušta iz pipera oznake Mister No 1 na motocikl za čijim je upravljačem druga latinoamerička ikona Che Guevarra.
U svojoj prvoj fazi skupljanja stripova, tijekom 80-ih godina, sa svojim džeparcem nisam si mogao priuštiti baš svaki strip koji sam poželio, ali uvijek sam uspijevao nabaviti one u kojima Mister No govori o svojoj prošlosti i upravo su mi te priče i ostale u najljepšem sjećanju. Tu se posebno ističu brojevi LMS-a 739, 740 i 742 (Leteći đavoli, Krvavi sneg & Pakleni plan), zatim LMS 794/795 & 798/799 (Sukob u suton / Grad zločina & Gangsteri / Trka u smrt) te LMS 888-891 (Vazdušni gusar / Leteći tigrovi / Žuto nebo / Samuraj Saiko).
MISTER NO - ROMANTIČNI PILOT
PILOT U SRCU
Jednoga sunčanog jutra u ranu jesen 1983. godine, bilo je to samo nekoliko dana nakon što sam krenuo u prvi razred osnovne škole, krenuo sam s bakom u jutarnju kupovinu. Tih godina u čitavom naselju postojala je samo jedna velika samoposluga uz koju su bili samo još malena tržnica i - kiosk. Nakon što smo kupili sve moguće potrepštine za kuću preostalo je još samo na kiosku kupiti novine, no među svom silom crno-bijelih naslovnica isticala se jedna šarena: strip!
Jednoga sunčanog jutra u ranu jesen 1983. godine, bilo je to samo nekoliko dana nakon što sam krenuo u prvi razred osnovne škole, krenuo sam s bakom u jutarnju kupovinu. Tih godina u čitavom naselju postojala je samo jedna velika samoposluga uz koju su bili samo još malena tržnica i - kiosk. Nakon što smo kupili sve moguće potrepštine za kuću preostalo je još samo na kiosku kupiti novine, no među svom silom crno-bijelih naslovnica isticala se jedna šarena: strip!
