KULT MARTINA MYSTÉREA
Kultura misterija
Nedavno se na jednom stripovskom forumu pojavila teza da je Martin Mystere štetan po omladinu. Ideja iza nje je da Alfredo Castelli, i njegovi scenaristički suučesnici, toliko vješto prepliću povijesne činjenice s fikcijom, da bi sirota djeca mogla pomisliti kako iza svakog ugla zbilja vrebaju Ljudi u crnom, kako je Atlantida uistinu i postojala, a izvanzemaljci redovito svraćaju po malo pijeska u Australiju.
Na razini znanja - očito da je takva ideja smiješna. Na razini inspiracije... Bi li bilo piramida u Bosni da nije bilo Martina Mysterea i njemu slične fikcije? Sve je moguće, svako brdašce je misterij koji jedva čeka biti otkriven. Sve ima svoju priču koja samo čeka da bude ispripovijedana. No, nije u tome poanta - poanta je da je u jednom miljeu u kome scenaristi bez problema prolaze s lijanama u sjevernoameričkim šumama i Londonom koji blage veze nema s time kako taj grad izgleda i funkcionira u stvarnosti, Castelli osmislio serijal koji toliko uspješno miješa stvarnost i fikciju da se i sama ideja da ih je nemoguće razaznati može pojaviti. Nije u pitanju savršena mješavina, naravno - ali je kilometrima daleko od svega što je Bonelli uradio do sada - a tada, kada se Martin pojavio, da ne govorimo.
Nekada davno, davno, u osnovnoj školi, bio sam u lošim odnosima sa svojim nastavnikom likovnog. Mislio sam da je to potpuno besmislen predmet, a on se, gle čuda, nije slagao sa mnom, i tražio je da se na likovnom radi kao i na matematici. Nastavnik je pak imao jako široku definiciju likovnog - svako vizualno izražavanje spadalo je u njegovu domenu. I tako me je jednom prozvao da mu pričam o Stonehengeu. I pričao sam, pola sata. I prepričao sam sve što sam znao - iz Martina Mysterea. Ne bi to prošlo ni u srednjoj školi, a kamoli na akademskoj razini, naravno, a i izostavio sam za svaki slučaj izvanzemaljce, ali za klinca od nekih dvanaestak ljeta - izgleda da je djelovalo impresivno, pošto je nastavnik promijenio odnos prema meni. A i ja prema njemu - ono malo crtačkih sposobnosti što imam, imam zahvaljujući njemu.
Prošlo je još malo pa dvadeset godina od onda. Nastavnika više nema među nama; prirodne znanosti su mi postale vic, samo jedna verzija istine kojih ima beskonačno; a Martin... jedno vrijeme se činilo da se novije epizode ne bave uklapanjem fikcije u "ustanovljene činjenice" (što god to bilo), već u činjenice ustanovljene u samom MM serijalu (ili čak i u drugim serijalima - isprepletenost MM i Nathana Nevera godinama postaje sve veća). Ali tragovi ostaju. Naravno da sada svi znamo više o Stonehengeu nego što je pisalo u Martinu Mystereu; naravno da znamo više o Veneciji, ili o dinosaurima - ali u to vrijeme, u vrijeme kad smo još bili klinci, kada je izgledalo da je svijet jedan veliki Misterij koji nas zove da ga otkrijemo - bilo je lijepo vidjeti kako postoji netko tko smatra da Moguće nije granica, da odgovori koje nam daju u školama nisu sve, a svakako nisu ni dovoljni, netko tko je radoznao koliko i mi.
Radoznalost je karakterna crta Martina Mysterea s kojom se mladi čitatelj najlakše poistovjeti. Ali, kako omladina prestaje biti omladina, a kako i sam Martin stari, nešto drugo više dolazi do izražaja. "Kompleks Petra Pana", odbijanje da se odraste, da se preuzmu obaveze, a ne samo prava odraslog muškarca, postao je podjednako važna komponenta Martinove osobnosti. Martin voli prava koja mu njegov intelekt pruža - voli to što je profesor, voli to što je poznata ličnost, voli se razbacivati svojim znanjem; ali ne voli pisati tekstove koji mu donose novac, ne voli postati očinska figura koja služi za uzor (uvijek samo stric, s pravima koje roditeljstvo pruža, ali bez obaveza, nikada otac, ili ne dao Bog, djed).
Nedavno se na jednom stripovskom forumu pojavila teza da je Martin Mystere štetan po omladinu. Ideja iza nje je da Alfredo Castelli, i njegovi scenaristički suučesnici, toliko vješto prepliću povijesne činjenice s fikcijom, da bi sirota djeca mogla pomisliti kako iza svakog ugla zbilja vrebaju Ljudi u crnom, kako je Atlantida uistinu i postojala, a izvanzemaljci redovito svraćaju po malo pijeska u Australiju.
Na razini znanja - očito da je takva ideja smiješna. Na razini inspiracije... Bi li bilo piramida u Bosni da nije bilo Martina Mysterea i njemu slične fikcije? Sve je moguće, svako brdašce je misterij koji jedva čeka biti otkriven. Sve ima svoju priču koja samo čeka da bude ispripovijedana. No, nije u tome poanta - poanta je da je u jednom miljeu u kome scenaristi bez problema prolaze s lijanama u sjevernoameričkim šumama i Londonom koji blage veze nema s time kako taj grad izgleda i funkcionira u stvarnosti, Castelli osmislio serijal koji toliko uspješno miješa stvarnost i fikciju da se i sama ideja da ih je nemoguće razaznati može pojaviti. Nije u pitanju savršena mješavina, naravno - ali je kilometrima daleko od svega što je Bonelli uradio do sada - a tada, kada se Martin pojavio, da ne govorimo.
Nekada davno, davno, u osnovnoj školi, bio sam u lošim odnosima sa svojim nastavnikom likovnog. Mislio sam da je to potpuno besmislen predmet, a on se, gle čuda, nije slagao sa mnom, i tražio je da se na likovnom radi kao i na matematici. Nastavnik je pak imao jako široku definiciju likovnog - svako vizualno izražavanje spadalo je u njegovu domenu. I tako me je jednom prozvao da mu pričam o Stonehengeu. I pričao sam, pola sata. I prepričao sam sve što sam znao - iz Martina Mysterea. Ne bi to prošlo ni u srednjoj školi, a kamoli na akademskoj razini, naravno, a i izostavio sam za svaki slučaj izvanzemaljce, ali za klinca od nekih dvanaestak ljeta - izgleda da je djelovalo impresivno, pošto je nastavnik promijenio odnos prema meni. A i ja prema njemu - ono malo crtačkih sposobnosti što imam, imam zahvaljujući njemu.
Prošlo je još malo pa dvadeset godina od onda. Nastavnika više nema među nama; prirodne znanosti su mi postale vic, samo jedna verzija istine kojih ima beskonačno; a Martin... jedno vrijeme se činilo da se novije epizode ne bave uklapanjem fikcije u "ustanovljene činjenice" (što god to bilo), već u činjenice ustanovljene u samom MM serijalu (ili čak i u drugim serijalima - isprepletenost MM i Nathana Nevera godinama postaje sve veća). Ali tragovi ostaju. Naravno da sada svi znamo više o Stonehengeu nego što je pisalo u Martinu Mystereu; naravno da znamo više o Veneciji, ili o dinosaurima - ali u to vrijeme, u vrijeme kad smo još bili klinci, kada je izgledalo da je svijet jedan veliki Misterij koji nas zove da ga otkrijemo - bilo je lijepo vidjeti kako postoji netko tko smatra da Moguće nije granica, da odgovori koje nam daju u školama nisu sve, a svakako nisu ni dovoljni, netko tko je radoznao koliko i mi.
Radoznalost je karakterna crta Martina Mysterea s kojom se mladi čitatelj najlakše poistovjeti. Ali, kako omladina prestaje biti omladina, a kako i sam Martin stari, nešto drugo više dolazi do izražaja. "Kompleks Petra Pana", odbijanje da se odraste, da se preuzmu obaveze, a ne samo prava odraslog muškarca, postao je podjednako važna komponenta Martinove osobnosti. Martin voli prava koja mu njegov intelekt pruža - voli to što je profesor, voli to što je poznata ličnost, voli se razbacivati svojim znanjem; ali ne voli pisati tekstove koji mu donose novac, ne voli postati očinska figura koja služi za uzor (uvijek samo stric, s pravima koje roditeljstvo pruža, ali bez obaveza, nikada otac, ili ne dao Bog, djed).
Specijalni gost 2006.
Program 2006.
Stripovski osvrt na 1. MaFest
by Dalibor Brdar
Specijalni gosti 2007.
Program 2007.
Kult Martina Mystérea
Specijalni gosti 2008.
Program 2008.
Pogled iznutra na 1. MaFest
Pogled iznutra na 2. MaFest
Program 2009.
Specijalni gosti 2009.
Svijet buducnosti Nathana Nevera
Zagor - Gospodar Darkwooda
Mister No - Romantični pilot
Specijalni gosti 2010.
Program 2010.
Program 2006.
Stripovski osvrt na 1. MaFest
by Dalibor Brdar
Specijalni gosti 2007.
Program 2007.
Kult Martina Mystérea
Specijalni gosti 2008.
Program 2008.
Pogled iznutra na 1. MaFest
Pogled iznutra na 2. MaFest
Program 2009.
Specijalni gosti 2009.
Svijet buducnosti Nathana Nevera
Zagor - Gospodar Darkwooda
Mister No - Romantični pilot
Specijalni gosti 2010.
Program 2010.
