Kultura misterija
Nedavno se na jednom stripovskom forumu pojavila teza da je Martin Mystere štetan po omladinu. Ideja iza nje je da Alfredo Castelli, i njegovi scenaristički suučesnici, toliko vješto prepliću povijesne činjenice s fikcijom, da bi sirota djeca mogla pomisliti kako iza svakog ugla zbilja vrebaju Ljudi u crnom, kako je Atlantida uistinu i postojala, a izvanzemaljci redovito svraćaju po malo pijeska u Australiju.
Na razini znanja – očito da je takva ideja smiješna. Na razini inspiracije... Bi li bilo piramida u Bosni da nije bilo Martina Mysterea i njemu slične fikcije? Sve je moguće, svako brdašce je misterij koji jedva čeka biti otkriven. Sve ima svoju priču koja samo čeka da bude ispripovijedana. No, nije u tome poanta – poanta je da je u jednom miljeu u kome scenaristi bez problema prolaze s lijanama u sjevernoameričkim šumama i Londonom koji blage veze nema s time kako taj grad izgleda i funkcionira u stvarnosti, Castelli osmislio serijal koji toliko uspješno miješa stvarnost i fikciju da se i sama ideja da ih je nemoguće razaznati može pojaviti. Nije u pitanju savršena mješavina, naravno – ali je kilometrima daleko od svega što je Bonelli uradio do sada – a tada, kada se Martin pojavio, da ne govorimo.
Nekada davno, davno, u osnovnoj školi, bio sam u lošim odnosima sa svojim nastavnikom likovnog. Mislio sam da je to potpuno besmislen predmet, a on se, gle čuda, nije slagao sa mnom, i tražio je da se na likovnom radi kao i na matematici. Nastavnik je pak imao jako široku definiciju likovnog – svako vizualno izražavanje spadalo je u njegovu domenu. I tako me je jednom prozvao da mu pričam o Stonehengeu. I pričao sam, pola sata. I prepričao sam sve što sam znao – iz Martina Mysterea. Ne bi to prošlo ni u srednjoj školi, a kamoli na akademskoj razini, naravno, a i izostavio sam za svaki slučaj izvanzemaljce, ali za klinca od nekih dvanaestak ljeta – izgleda da je djelovalo impresivno, pošto je nastavnik promijenio odnos prema meni. A i ja prema njemu – ono malo crtačkih sposobnosti što imam, imam zahvaljujući njemu.
Prošlo je još malo pa dvadeset godina od onda. Nastavnika više nema među nama; prirodne znanosti su mi postale vic, samo jedna verzija istine kojih ima beskonačno; a Martin... jedno vrijeme se činilo da se novije epizode ne bave uklapanjem fikcije u "ustanovljene činjenice" (što god to bilo), već u činjenice ustanovljene u samom MM serijalu (ili čak i u drugim serijalima – isprepletenost MM i Nathana Nevera godinama postaje sve veća). Ali tragovi ostaju. Naravno da sada svi znamo više o Stonehengeu nego što je pisalo u Martinu Mystereu; naravno da znamo više o Veneciji, ili o dinosaurima – ali u to vrijeme, u vrijeme kad smo još bili klinci, kada je izgledalo da je svijet jedan veliki Misterij koji nas zove da ga otkrijemo – bilo je lijepo vidjeti kako postoji netko tko smatra da Moguće nije granica, da odgovori koje nam daju u školama nisu sve, a svakako nisu ni dovoljni, netko tko je radoznao koliko i mi.
Radoznalost je karakterna crta Martina Mysterea s kojom se mladi čitatelj najlakše poistovjeti. Ali, kako omladina prestaje biti omladina, a kako i sam Martin stari, nešto drugo više dolazi do izražaja. "Kompleks Petra Pana", odbijanje da se odraste, da se preuzmu obaveze, a ne samo prava odraslog muškarca, postao je podjednako važna komponenta Martinove osobnosti. Martin voli prava koja mu njegov intelekt pruža – voli to što je profesor, voli to što je poznata ličnost, voli se razbacivati svojim znanjem; ali ne voli pisati tekstove koji mu donose novac, ne voli postati očinska figura koja služi za uzor (uvijek samo stric, s pravima koje roditeljstvo pruža, ali bez obaveza, nikada otac, ili ne dao Bog, djed). Bila su potrebna desetljeća da oženi svoju vječitu vjerenicu Dianu Lombard. Zarobljen u ljušturi srednjoškolca koji ima probleme s emocijama, iako je srednju školu pohađao prije pola stoljeća, izljevi ljubavi između njega i Diane su rijetki i protokolarni – a kada to nisu, kada izgleda da on Dianu doista i voli i želi, to nije pisao Castelli, već Paolo Morales, scenarist koji se trudi pisati "ljudskijeg Martina", nekog s kim se čitatelj može poistovjetiti. Ali mi ne želimo poistovjećivanje, za to imamo Dylana, ili eventualno, Mister Noa i Nathana, mi želimo nekoga tko je ostvario naše dječje fantazije – uspješan je tamo gdje smo mi željeli biti uspješni (misteriji, tehnika, pa i žene), i izvlači se stvarima s kojima smo se i mi željeli izvlačiti – izbjegavanje emotivnosti, eskiviranje obaveza (ali ipak ubiranje plodova tih obaveza), trošenje enormnih suma novca na "igračke". Zagor, ili super-heroji, su možda power trip za izmučene klince koje siledžije mlate svakog dana, ali Martin, Martin je mnogo sofisticiraniji u tome – on nam ne kaže da će nas jednog dana ujesti radioaktivni pauk, pa ćemo dobiti moći kojima ćemo na silu uzvratiti silom; ne, on nam kaže da ćemo, ako se dovoljno potrudimo, jednog dana moći smijati se tim siledžijama iz našeg Masseratija, dok se vozikamo s ultra zgodnom plavušom, prema kojoj nemamo skoro nikakvih emotivnih obaveza.
Je li Alfredo Castelli znao da stvara "ono što svaki nerd želi biti kad poraste" kada je stvarao Martina? Ili je samo opisivao sebe, donekle? Zlobnici bi rekli da je koristio popularnost Indiane Jonesa, mada Martin ima i elemente Castellijeve prethodne stripovske kreacije, Allana Quatermaina, koliko i profesora Jonesa. Moguće je da je avantura bila samo "nužno zlo" za Castellija, da je on više uživao u pisanju dugih Martinovih monologa, nego fascinantnih okršaja s Murčadnom; u krajnjoj liniji čista pustolovina, pa i Murčadna, vremenom su lagano kopnili u MM serijalu – monolozi nisu, naprotiv. Nije ni erudicija – kako su se veliki misteriji trošili (a Atlantida ipak ne može biti otkrivena neograničen broj puta, kao ni tajna Bermudskog trokuta), Castelli i njegovi suradnici su se prvo usredotočili na manje misterije – odmah pada na pamet ona o tome kako nastaju vicevi (iako bi ranije navedeni zlobnici rekli da rješenje tog misterija nije najsretnije), a za njom i svršetak Dickensovog Edwina Drooda, pa i sve veća povezanost Martinovih otkrića s učenjima Teozofista i Helene Blavatske. Za Castellija očito nikada dovoljno misterija – i dok njegovu tvorevinu krasi ta čuvena logoreja, njega svakako krasi skribomanstvo. Nijedan drugi Bonellijev lik nema toliko sporednih izdanja i one-shotova kao Martin, čak ni nevjerojatno rašireni Nathan Never. Castelli je pokrenuo specijalce Martina kada mu 12 brojeva godišnje nije bilo dosta; a kada ni to nije bilo dovoljno, pokrenuo je Almanah misterija, u kome se, osim stripa, nalazi pregled svih "misterioznih" vijesti za prethodnu godinu, kao i dosjei s detaljno obrađenima klasičnim misterijima. Tu je naravno i spin-off Martina, Zona X, koja je izlazila nekih sedam godina, zatim drugi spin-off Storie da Altrove, i nevjerojatna količina kratkih priča, giganata i raznoraznih one-shotova. Očito je da Castelli, za razliku od Martina, nema problema s mnoštvom obaveza – naprotiv. Kada je najavljeno da će MM prijeći na dvomjesečni ritam izlaženja, neki su pomislili da je Dobri stari stric Alfie posustao. Ali nije, svaku epizodu (koje imaju veći broj stranica) prati sada mnogo iscrpnija rubrika Mystereovi misteriji – što je istinito, a što izmišljeno u priči koju smo upravo pročitali. Da se djeca ne zbune.
Iznad svega toga, treba reći da je Martin vjerojatno najkompletniji lik izdavačke kuće Bonelli. Neki kažu da je Tiziano Sclavi u svom Dylanu Dogu prvi stvorio ličnost, a ne lik, ali to nije točno. Dylan je skup naših iznevjerenih nada, simbol svega što smo izgubili kroz užase svakodnevice, lakmus papir za naše tegobe – i to kada je dobar; a kada nije, onda nije ništa. Martin Mystere je, pak, uvijek ličnost. Znamo kako će se ponašati, ne svodi se na "uradi pravu stvar", znamo kada će pričati, kada će biti suzdržan; što će mu prijati a što ne. Iako se brdo scenarista izredalo na serijalu, njegova ličnost se nije mijenjala iz epizode u epizodu (osim ako tu epizodu nije pisao već spomenuti Morales) – Martin nikada neće blagovremeno napisati neki tekst, nikada neće zaobići priliku da pokaže svoje znanje, i nikada neće biti prijatno iznenađen kada vidi da netko drugi ima isto ili još veće znanje od njega – odnosno, nikada neće prestati intelektualno podcjenjivati ostatak ljudskog roda. I nikada neće pristati da odraste, da preuzme neku obavezu, osim ako nije stjeran u kut – čak i njegov brak s Dianom bio je godinama prikrivan. Njegov hedonizam i njegova intelektualna uobraženost ograničeni su samo njegovom radoznalošću, za koju bi žrtvovao sve, osim tuđih života, podrazumijeva se. Jer misteriji nisu samo osnovni pokretač serijala, oni su usađeni u njegovu ličnost, bez njih bi morao prihvatiti svijet kakav jest, i konačno odrasti.
Nadajmo se da to nikada neće uraditi. Lijepo je vidjeti kako i u današnjem svijetu, gdje je sve imenovano i označeno, gdje se misli kako se sve zna, i dalje postoje Mystereovi misteriji, da "službeni stav" nije i jedini stav. Lijepo je vidjeti kako klinci (rijetki, na žalost, ali za jednog elitistu kakav je Martin, to nije ništa čudno) mogu učiti i istinite činjenice iz fikcije, i biti zabavljeni prilikom toga. A ako tijekom učenja zarade i pelcer imaginacije – ništa strašno.
Pa makar i počeli pronalaziti piramide po Bosni.
Tekst: Vladimir Tadić
Prijevod: Darijo Antunović
Lektura: Branimir Krivić
