Pogled iznutra na drugi MaFest

Premda stiže treći MaFest, meni su još uvijek svježa sjećanja na onaj drugi, gotovo kao da je bio prije mjesec, a ne prije skoro godinu dana.

Centralna ličnost MaFesta 2007. bio je bard scenarističkog zanata i tata Martina Mysterea Alfredo Castelli, a sekundirao mu je Lucio Filippucci, simpatični crtač prije navedenog junaka. Castelli je svojim dolaskom doveo i apsolutnog fanatika MM-serijala Darka aka Prozirnu Senku u Makarsku iz slobodarskog New Yorka.

Oni koji su imali tu čast vidjeti Darka u društvu Castellija i Filippuccija, vjerojatno su imali osjećaj da, iako je svibanj, gledaju neki od božićnih filmova. Darko je u društvu djedomrazolikog Castellija i njegovog vilenjaka Filippuccija izgledao kao (doduše, ne baš lijepo :)) dijete koje su irvasi MaFesta odvukli na mjesto iz najljepših (koliko je god to u realnosti uopće moguće) snova.

Večernji eventi bili su jako zanimljivi, no zbog ranog ustajanja, Armin i ja smo preferirali otići što ranije u sobu. Prve noći smo tako ustanovili da su arhitekti u Makarskoj raznovrsni u kreaciji koliko i vezni red nogometne reprezentacije BiH. Provjerili smo svaku stopu Makarske u potrazi za svojim apartmanom, upitali pregršt mladih dama (džentlmenski smo nastojali dati značaj damama koje su u vidnoj oskudici s odjećom) za ulicu u kojoj nam se apartman nalazi i zaključili da nam je smisao za orijentaciju ravan onome kod ostarjelog Indijanca s očima Stevieja Wondera i ušima Ludwiga van Beethovena. Dvosatni Tour de Makarska ipak je završio hepiendom - pronašli smo apartman već prije zore. Nisam mogao ne sjetiti se Brdara, čuvenog Seminole Od Biokova (skraćeno: SOB), koji je moj prirodni talent da se izgubim i u Lihtenštajnu uspio kompenzirati svojom snalažljivošću. Nažalost, zbog objektivnih razloga, Brdara uopće nije bilo na MaFestu, a siguran sam da bi on znao cijeniti prisutnost božanstva među crtačima.

Naravno, govorim o Mikici koji nam se prezentirao u crtačkom i ljudskom svjetlu kakvo je malo tko očekivao, imajući u vidu da je Mikica radio za zloglasni Dnevnik. Crtež Zagora i Kapetana Mikija koji je on uradio za opravdano odsutne Travničane je simbolika razdobljs kad su dva (manje-više naivna) junaka izlazila u istoj seriji, a mlada publika postavljala pitanje tko je najjači među Bonellijevcima. Mikičin crtež nije odgovorio na pitanje nego ga je postavio na drukčiji način – način satkan od romantične arome koja nedostaje današnjim tinejdžerima koji nisu imali tu čast čitati Dnevnikova izdanja.

Na nogometu smo pak mogli vidjeti kako je kvaliteta Hajdukovih navijača obrnuto proporcionalna kvaliteti samog Hajduka (dobili su nas 9:6 no Eduardo je istu večer izjednačio na 9:9). Ključni problem naše ekipe je bio manjak Globinjâ u protivničkim redovima: nažalost, zbog nedopuštenosti kloniranja, protivnik je imao samo jednog. Njegovi napori su bili premalo da bismo uspjeli izvući bolji rezultat. Također, i sâm sam se uvjerio zašto Ludens nema konkurencije na kioscima ovih prostorima - Bernijev start po nozi me iz nekog razloga podsjetio na Vinnieja Jonesa.

Koncert Zabranjenog Pušenja bio je poseban spektakl. Nisam neki veliki poznavatelj muzike, ali mislim da bi ovi malci (kojima sam kršnim leđima i britkom čakijom osiguravao garderobu) mogli biti dobri.

Ispunio sam i dugogodišnju želju njihovom frontmenu (Sučić se preziva, ako se dobro sjećam) da se slikam s njim (ponudu za snimanja filma već nisam prihvatio; čim su brodovi blizu, bolje je izbjegavati kamere, pogotovo kad se radi o frontmenu benda kojeg skraćeno zovu "Pušenje" - op. Me, Myself & I). Koncert je obilježio striptiz izvjesnog K.I. iz Brela čiji ću identitet sakriti do te mjere da neću reći da na forumu ima nick Kico.

Tamo gdje su stripovi, tu mora biti i Aleksandar /Aco/ Đorđevski (doduše, tu mora biti i Djole - pored briljantnog ukusa za stripove, pokazao je na ovom MaFestu i Prada - Diorovski ukus za torbice! Way to go, Djole!). Aco je ovog puta na MaFest doveo i malu Lunu koja je popravljala prosjek godina, baš kao i Dokov Roko. Inače, Aco je, i pored udvostručenog broja žena u domaćinstvu, uspio danonoćno raditi na Festivalu. Ako bi nastala neka praznina u organizaciji, tu je bio čovjek koji bi mogao pokriti i prazninu zvanu Grand Canyon – Damir /Dado/ Raič. O ptičjem mlijeku za posjetioce, goste i staffovce MaFesta, koordinaciji rasporeda Festivala sa rasporedom sazviježđa, količini radiokativnog materijala u zraku... Ukratko, o koordinaciji i dosljednoj provedbi SVEGA brinuo se naš domaćin Darijo (opet Dado, op.a.) Antunović. Znajući njegov stupanj organizacije, smio bih se okladiti da je moje i Arminovo lutanje bilo dio njegovog plana.

I tako, dok promatram kako MaFest raste iz godine u godinu, počnem se pitati gdje je kraj. MaFest asimilira strip-publiku na sve širem području (ništa čudno - imenjaci perzijskog (Darijo) i grčkog/makedonskog cara (Aleksandar) prirodno imaju aspiracije na širenje Carstva) tako da će još malo i Milano i druga boranija na još nepokorenom strip-nebu shvatiti onu rečenicu: "Resistance is futile...''

Admir Pajić

MaFest - pogled iznutra

Sve je počelo jednim naizgled običnim telefonskim pozivom, još tamo negdje u listopadu prošle godine. No kada je s druge strane linije Darijo Antunović, ni jedan se telefonski poziv ne može a priori odbaciti kao običan. Uslijedila je «ponuda koja se ne može odbiti», a mada mu to nisam želio odmah potvrditi, zatraživši malo vremena, tobože da razmislim, obojici nam je već tada bilo jasno da odgovor može biti samo jedan i da ću se na ovaj ili onaj način i ja uključiti u ono sto će postati poznato pod imenom - MAFEST – Makarski festival stripa.

Od tog razgovora pa do onog presudnog datuma 19. svibnja 2006. činilo se da ima strašno puno vremena. Kakva zabluda! Vrijeme je curilo baš poput pijeska stisnutog u šaci, približavanjem krajnjeg roka u jednakom je omjeru u meni rasla neka čudna mješavina nervoze, uzbuđenja i radosti, tu i tamo našla bi se i trunčica zabrinutosti. U stvari, čak i više od trunčice u trenutku kada mi je Darijo pokazao program festivala. Rekao sam mu odmah u startu - «Učinit ću sve, samo neću ništa nigdje pričati». «Nema problema», odgovori on i mrtav hladan me ubaci u program kao jednog od učesnika tribine «Kronologija Hermannovih djela». Naravno, za ovo slijedi vendetta, kad tad, neka se samo čuva!

Odlazak dolje značio je susret s jednim od najvećih, legendom čije sam radove pratio gotovo 30 godina u nebrojenim strip izdanjima od Stripoteke, Giganta, Strip Arta..., susret s Hermannom Huppenom. No pored Hermanna, neizbježan je bio susret s cijelim nizom ljudi s kojima već godinama njegujem online druženje, razmjenom e-mailova ili putem postova na raznim internetskim forumima. Neke od tih ljudi, iako sam ih već odavno smatrao iznimnim prijateljima, po prvi put ću uživo vidjeti upravo na festivalu. Nisam znao kako će to ispasti, kakav ću dojam i ja sam ostaviti, no što je tu je. Više nije bilo povratka....

....kojeg sada, s ovim naknadnim znanjem, definitivno nikada ne bih ni poželio, jer mi sva tri dana prvog Mafesta svakako idu u red jednih od najljepših uspomena u životu. Ključ svega bilo je druženje. Čak i da nam organizatori nisu napravili onako bogat i ispunjen program, bila bi to tri vrhunska dana provedena u ćakulama s istomišljenicima iz različitih krajeva. Posebno je ugodno bilo šetati rivom u društvu velika znalca i kolekcionara Mladena Viskića, ili razglabati o filmovima (da, da, mi stripofili nismo samo strip freakovi, zanimaju nas i druge stvari) s Borislavom Grabovićem.

Ako tako postavimo stvari, za program festivala možemo reći da je bio dodatni, ali uistinu veliki bonus. Od press konferencije, preko otvaranja festivala, glavna zvijezda festivala Hermann uistinu je plijenio pozornost. Srdačan, jednostavan, prijazan. Uistinu je malo ljudi koji dosegnu vrhunce u svome zvanju a da uspiju sačuvati takvu ljudskost i pristupačnost. No to je samo još jedna odrednica njihove veličine. Jednako takvim pokazao se i gospodin Rustemagić, koji je strpljivo podnosio moju navalu pitanjima i na sve davao precizne i iscrpne odgovore. Na momente sam sam sebi djelovao poput kakvog nasrtljivog japanskog turista koji svugdje gura svoj nos i nemilice škljoca aparatom. Naravno, nisam se ni trudio objasniti da inače nisam takav, da sam dosta povučena osoba. Vjerojatno mi ni ne bi povjerovali, ali su stoički izdržali sve moje eskapade, dok se ja opravdavam za takvo ponašanje onom Machiavellijevom - cilj opravdava sredstvo.

Nepravedno bi bilo ne spomenuti i naše strip autore koji su u «zvjezdanom» postavu pohodili Mafest, i meni jednu od najdražih točaka festivalskog programa, strip radionicu na kojoj su sudjelovali Sudžuka, Petruša, Ribić, Solanović, Grabović, a pod moderatorskom Macanovom palicom. Tribina je bila izvrsno posjećena, sudionici iste oduševili su posjetitelje kako zavidnom dozom humora, tako i crtanjem likova iz vlastitih (a bogme i tuđih) stripova i potpisivanjem albuma. Impresivno je bilo gledati s kojom lakoćom na papiru oživljavaju poznati junaci. Ne znam što me se više dojmilo, ljepota crteža u nastanku ili lakoća (prividna) kojom isti nastaju.

Jedina točka programa za koju mi je stvarno žao da nije pobudila pozornost kakvu zaslužuje bilo je predstavljanje strip albuma splitskoga autora Dragana Kovačevića. Mozda neodgovarajući termin, već oko 14h, uzrokovao je iznimno mali posjet tome premijernom predstavljanju presjeka njegovog petnaestogodišnjeg stvaranja u formi albuma. Koliki zna biti strip entuzijazam dovoljno govori činjenica da je autor sam dao tiskati svoj strip u ograničenom broju primjeraka.

Čak nas je i vrijeme poslužilo tijekom sva tri dana festivala. U petak poslijepodne pala je pokoja kišna kap, ali onda je netko tamo gore ipak donio odluku da mora biti sunčano vrijeme makar za trajanja festivala, i ubrzo je ponovno granulo sunce uz prave ljetne temperature.

Kocka je bačena. Stripovske legije prešle su Rubikon (doduše u ovom slučaju Biokovo) i okupirale grad. I imale ga na milost i nemilost tih par dana. Dogodine će svoju vlast zadržati i pokoji dan duže. Jer već sada počinju pripreme za novo druženje u istom razdoblju i na istom mjestu, budući da Makarska korak po korak postaje pravo stripovsko središte, na neizmjernu radost nas stripofila. A sudeći po srdačnosti kojom smo primljeni, i na radost svojih mještana.

Sergej Karov

• Specijalni gost 2006.
• Program 2006.
• Stripovski osvrt na 1. MaFest by Dalibor Brdar
• Specijalni gosti 2007.
• Program 2007.
• Kult Martina Mystérea