Oni neprosvijećeni (baš prava riječ za te sirote duše) rekli bi – «Obični potpis, potez kistom i ništa drugo». Ništa više? Mi stripofili znamo bolje – upravo tim istim potezom kista otkriva se pred nama zadivljujuća čarolija koja nas u trenu može odvesti u neka pradavna vremena, davno izbrisana iz svakog sjećanja, a samo treptaj oka kasnije možemo odlutati u budućnost kao nijemi svjedoci onoga što smo sami u našem vlastitom dobu zakuhali. Samo ovdje možemo vidjeti Numidskoga princa Jugurthu, kako se sukobljava s Rimljanima, negdje daleko na obzoru možda uočimo odbljesak sunca s kalpaka viteza od Bois-Mauryja, tamo iza gorja ekipa s ranča 666 (možda i zbog znakovitog imena) ponovno se nalazi u nevoljama, a duboko u srcu kakve pustare nećemo se iznenaditi ako naletimo na dvije simpatične skitnice Jeremiaha i Kurdyja. Ni sanje nam strane nisu bile – i mi smo sanjali skupa s malim Nickom.

Eto šešira punog čuda od samo jednog „običnog“ poteza kistom. Ali i čarolija sama po sebi ima svoje zakonitosti – treba u nju vjerovati, prakticirati je – a mi smo ipak sve ove godine to redovito činili, baš kao što vjernici drugih religija ispunjavaju svoje obveze. Drugi, još i važniji zahtjev – trebamo imati i čarobnjaka – a i taj zahtjev je odavno ispunjen. Jer on jest čarobnjak – Hermann Huppen.

Ovaj nedvojbeno jedan od najčuvenijih i najznačajnijih strip autora na svijetu i bitni temelj ugleda koji zasluženo nosi francusko – belgijska škola, započeo je kao dizajner interijera. Na nagovor svog šogora Philippea Van Doorena (kasnijeg glavnog urednika revije Spirou) prihvaća da u magazinu za izviđače, koji je Van Dooren tada izdavao, napravi jednu kratku priču. Ta priča je bila kratka, no iz nje je iznikla jedna još daleko ljepša, ali i duža, koja traje još i danas – sa svojih 26 godina, 1964. godine, Hermann je zakoračio u svijet stripa.

Njegov talent odmah će uočiti Michel Reignier – Greg, čuveni scenarist i glavni urednik revije Tintin u razdoblju od 1965.-1974. godine. Kao plod njihove suradnje nastat će dva vrhunska naslova: „Bernard Prince“ (1966.) i „Comanche“ (1969.) – oba vrlo dobro poznata i nama jer su uistinu bile brojne edicije u kojima su bili objavljivani – Stripoteka, Gigant, Super Eks, Mini Eks, Biser Strip, Spunk, Denis...

---

Za Bernarda Princea bi se moglo reći da je gotovo klasični pustolovni strip. Zašto gotovo? Zato što je već i tu napravljen mali odmak. Ako Prince i udovoljava svim zahtjevima koji se postavljaju pred jednog junaka takvog žanra, njegov sudrug Barney Jordan, kojega sasvim slučajno susreću u epizodi «Pirati Lokange», je sušta suprotnost. Čangrizalo, pijandura, trbušast, bez pretjeranih sklonosti akrobacijama...a opet definitivno nije ono što se naziva «comic relief» - mada ima i toga u nijansama – on je više nego ravnopravan član posade «Cormorana» i često nezamjenjiv u brojnim teškim situacijama. Još su tu dva stalna člana posade: jedan je Jinn koji, kao što saznajemo iz kraćih epizoda, druguje s Bernardom još dok je ovaj bio inspektor u Interpolu. Drugi je medvjedić kojega Bernard spašava iz vatrene stihije u 7. po redu albumu „U Vatrenom obruču“.

Inače, u Hermannovim stripovima nije rijetkost da i životinje dobiju gotovo ravnopravan status – Kurdyjeva Esra je nespomenuti no ipak treći glavni lik serijala «Jeremiah», a svi znamo koliku važnost Red Dust pripisuje svome Palominu. 13. Princeov album „Luka Luđaka“ bit će i zadnji kojega kao crtač potpisuje Hermann.

Još tijekom rada na Bernardu Princeu, sudjelovao je i na projeku «Jugurtha» prema scenariju Jeana Luca Vernala, ali radi nesuglasica nakon samo dva albuma napušta projekt na kojemu ga zamjenjuje Franz. I ovaj serijal mogao se pratiti kod nas kako u Denisu (kolor) tako i u Stripoteci (c/b).

---

«Comanche» - drugi serijal koji nastaje u suradnji s Gregom - pa ako možda i ne bi bilo ispravno reći da je bolji jer je i Bernard Prince izvrstan strip, svakako je ozbiljniji. Sjajna posveta starom zapadu s izuzetnom galerijom likova. Sam lik revolveraša Dusta oduvijek me asocirao, i to svime osim izgledom, na lik Johnnyja Ringa iz filma „The Gunfighter“ Henryja Kinga. Obojica su revolveraši koji žele zaboraviti svoju prošlost i slavu (bolje rečeno, «slavu»), ali ih ona uvijek sustigne. I ne manje bitno – obojica potežu revolver na isti način – držeći ga obrnuto okrenutog u koricama. Ten Gallons ima također široki raspon srodnika – od recimo Sama Hawkensa iz proze Karla Maya, do likova koje je Walter Brennan tumačio u Hawksovim ili Mannovim filmovima.

Osim dobre razrade likova i dramaturški izvrsno koncipirane priče, jedan je detalj ipak bio presudan, mali detalj koji me osvojio na prepad. Čitajući po prvi put album «Red Dust» (ujedno i prvi iz serije) još tamo u Cak-u, dugo, vrlo dugo sam promatrao zadnju sliku koja će na mene ostaviti trajan utisak: kada Red Dust gađa iza Ten Gallonsa, jer ni on nije vjerovao da stari može pogoditi metu. Tada nam zadnji kadar pokaže stup s tri usjekotine. Scena kakvu bi poželjeli u nekom od svojih vesterna i John Ford i Howard Hawks.

Hermann će na Comanchei ostati sve do Albuma «Algernon Brown». A na tom albumu negdje par stranica prije kraja priče može se opaziti zanimljivi detalj. To je ono kod Hermanna, ne smijete se nikada uspavati. Uvijek je bio majstor za detalje koje u pravilu prvim čitanjem ne možete pohvatati. To je očito promaklo i kod prvog izdanja, a poslije...poslije više nije imalo smisla mijenjati. A koji je to bio detalj? Pa tipični gradić američkog zapada, s natpisima tvrtki na pročeljima zgrada, samo što se na jednoj jasno vidi natpis TOYOTA.

Ne Wells Fargo, ne ništa slično, nego upravo Toyota. A kad se u istoj prostoriji uz Red Dusta ugleda i suvremeni telefon, imamo sasvim siguran znak da je došlo do zasićenja suradnjom, možda i na obje strane. Ali to je već bilo vrijeme kada se Hermann osjetio spremnim osamostaliti.

---

I pokazalo se da je imao potpuno pravo. 1978. godine pojavila se prva epizoda Jeremiaha i to za njemačkog izdavača Koralle i postigla trenutačni uspjeh. Štoviše, postat će njegov najslavniji strip. Gotovo da se čovjek zapita kako je uopće moguće imati takav nepogrešiv instinkt. No odgovor se nameće sam po sebi – parafrazirajući naslov jednog njegovog albuma – nije bitno «Tko je Plavi Lisac», na pitanje «Tko je Pravi Lisac» - odgovor može biti samo jedan i jedini - Hermann. Radnja je smještena u postapokaliptični svijet Amerike gdje su od nečega što se zvalo i smatralo civilizacijom ostale samo ruševine...na neki način nulta godina od koje kreće sve ispočetka...samo što ništa više nije tako jednostavno. Po onoj staroj poslovici da u svakome čovjeku čuči diktator, tako se i u ovim opustošenim krajevima javljaju razne vojne i paravojne skupine, bande od kojih vođa svake od njih misli kako je on i nitko drugi Bogom dan da bude nekakav novi Führer, a svi ostali moraju to prihvatiti ili nestati. Takvim krajobrazom lutaju i naši junaci Jeremiah i Kurdy. Bez obzira na sve želje, čežnje i potrebe, njima je primarni cilj opstanak. Iako karakterom sasvim oprečni, teško bi mogli jedan bez drugoga, mada je Kurdy zadnji koji bi to priznao.

Ovaj postapokaliptični vestern imat će veliki utjecaj i na film. Poput iznimno popularnog serijala „Mad Max“, autori kojega nikada nisu skrivali da im je upravo ovaj strip bio izravni uzor i ideja vodilja. No Jeremiah se neće na tome zaustaviti. Ovjenčat će se i titulom prvog od europskih stripova koji je ekraniziran kao američka TV serija. Velika stripovska dama, Modesty Blaise pokušala je taj iskorak napraviti još tamo u osamdesetima kada dolazi do realizacije 50 minutne pilot epizode, koja ipak nikad neće rezultirati stvaranjem planirane serije, a i sam će pilot film brzo pasti u zaborav. To neće biti slučaj i s „Jeremiahom“, kojega su napravljene čak dvije sezone, i u kojemu nastupaju mnogi poznati glumci.

Inače, svaka priča o Jeremiahu, pogotovo kod nas, bila bi nekako nepotpuna bez spominjanja Strip Arta. Nikada se ne može dovoljno istaknuti važnost koju je ta revija, pod uredničkom palicom Hermannova izdavača i prijatelja Ervina Rustemagića, učinila na širenju spoznaja o novim trendovima u stripu, novim autorima, novim stripovima... Mnogi Hermannovi stripovi prvo javno stupanje na scenu činili su upravo na stranicama ove revije, ponekad i po mjesec dana prije nego li drugdje u svijetu. Godine 1984. primit će i nagradu „Yellow Kid“ za najbolju strip reviju, što je uistinu izniman pothvat ako se sagleda u kakvoj konkurenciji je osvojeno to priznanje.

---

Uz stalni rad na „Jeremiahu“, početkom osamdesetih Hermann obnavlja suradnju i s Van Doreenom te započinju s radom na „Malom Nicku u zemlji snova“, što je u stvari posveta jednom drugom genijalnom strip stvaratelju, Winsoru McKayu. A onda ponovno velika promjena... Hermann izbacuje samostalno još jedan novi strip serijal i iznova ubire lovorike.

Jer „Tornjevi Boisa Mauryja“ (1984.)su uistinu vrhunsko djelo – neke kritike stavljale su ga u prvi plan, čak i ispred Jeremiaha. Ako je takva distinkcija uopće moguća, onda je to samo u nijansama, poput recimo Van Goghovih slika: jedna nam se može svidjeti više od druge ali nitko ne spori genijalnost obje. „Tornjevi“ su smješteni u 11. stoljeće i ponajbolje nam pokazuju koliko si je truda zadao autor da nam što bolje predoči način života, odijevanja i ratovanja toga doba. Ako je na Jugurthi prekratko surađivao da bi izvukli konačne zaključke, Tornjevi više nego očito govore tome u prilog. A uz odličnu dramaturgiju i već legendarne „filmske“ kompozicije kadrova i perspektive u Hermannovim stripovima, jednostavno nije bilo moguće da novo djelo na prepad ne osvoji srca čitatelja.

---

Neumoran kakav već jest, Hermann ni tu ne staje. U redovitim intervalima i nadalje objavljuje i Jeremiaha i Tornjeve, ali se s početkom devedesetih okreće i samostalnim pričama.Pojavljuju se „Caatinga“, „Sarajevo Tango“ (posveta napaćenom gradu i snažni krik prosvjeda protiv bešćutnosti moćnika, najjačim oružjem koje je imao pri ruci i koje najbolje koristi – perom) i mnoge druge. No uz njih se sve češće počinje pojavljivati i jedan drugi Hermann – Yves Hermann – njegov sin, kao scenarist. Radio je i scenarij za epizodu „Rodrigo“ iz serijala „Tornjevi Boisa Mauryja“. Jedan je od glavnih krivaca i za skorašnji strip „Vlad“ čiju premijeru s nestrpljenjem očekujemo. Yves je „Draculinim tragom“ prolazio nebrojeno puta i skupljao građu, a na jednom od tih putovanja upoznao je i svoju ženu, Rumunjku podrijetlom. Tako već sada sa sigurnošću možemo ustvrditi da će ovaj novi album zasigurno biti temeljito potkrijepljen povijesnim činjenicama. A kad tome pridodamo i znane crtačke kvalitete Hermanna starijeg, krajnji rezultat ne može biti ništa ispod vrhunskog.

Jedno je više nego li jasno: čarolija s početka priče nema namjeru stati, čak niti smanjiti učinak, koji postaje sve bogatiji i bogatiji. Na sveopću radost svih nas koji vjerujemo u nju.

Sergej Karov