DYLAN DOG: NEOBIČAN SLUČAJ GOSPODINA DOBRIĆA
Piše: J. B. Dobrić
„UAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAARGHHHHH!"
Nije to bio ničiji neartikulirani urlik nego zvuk zvona na vratima jedne kuće u Londonu. Iznad zvona se nalazila pločica s natpisom: „Dylan Dog, lovac na čudovišta."
-Na pravom sam mjestu - rekao je poluglasno, zagledan u dovratak kuće koja se nalazila u ulici Craven Road 7. Nije ni primijetio da je čudnovati čovječuljak otvorio vrata. Čovječuljak je stajao pogrbljeno, brkovi i naočale su odisale lažnošću, ali je i dalje bio zapanjujuće identična kopija Groucha Marxa.
-Zašto ste na pravom mjestu? - upita čovječuljak ne čekajući odgovor. Što je krivo mjesto skrivilo da bi bilo krivo?
-GROUCHO! - začuo je glas u glavi.
-Oh, ne, opet sam zaboravio popiti lijekove - pomislio je dok se držao rukama za uši.
-Groucho! Pusti čovjeka da uđe! - začuo je opet glas. Pred sobom je vidio visokoga vitkog muškarca crne kose. Imao je izražene jagodice i podsjećao ga je na nekoga britanskog glumca. Oprostite mom pomoćniku, ponekad je nepodnošljiv. Danas je „ponekad". Izvolite ući.
-Vi ste gospodin Dog? - upitao je svog domaćina i ugrizao se za jezik jer je pitanje zvučalo vrlo glupo.
-Jeste li vi retriver Man? - upitao ga je Groucho.
-Htio sam reći - nastavio je prešavši preko Grouchove upadice - vi ste Dylan Dog?
-Da - reče Dylan. Vi ste J. B. Dobrich, odvjetnik?
-Odvjetnik? Šefe, ti si prvi lovac na čudovišta kojem se čudovišta dolaze predati - reče Groucho potapšavši Dylana po ramenu.
-GROUCHO! Idi napravi čaj i ne dosađuj nam više. Gospodine Dobrichu, pođite za mnom.
-Dobro, dobro - mrzovoljno će Groucho dok je išao prema kuhinji - ali kad ti pođe zagristi vrat, bacit ću ti kesicu čaja pa ga upucaj s njom!
„UAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAARGHHHHH!"
Nije to bio ničiji neartikulirani urlik nego zvuk zvona na vratima jedne kuće u Londonu. Iznad zvona se nalazila pločica s natpisom: „Dylan Dog, lovac na čudovišta."
-Na pravom sam mjestu - rekao je poluglasno, zagledan u dovratak kuće koja se nalazila u ulici Craven Road 7. Nije ni primijetio da je čudnovati čovječuljak otvorio vrata. Čovječuljak je stajao pogrbljeno, brkovi i naočale su odisale lažnošću, ali je i dalje bio zapanjujuće identična kopija Groucha Marxa.
-Zašto ste na pravom mjestu? - upita čovječuljak ne čekajući odgovor. Što je krivo mjesto skrivilo da bi bilo krivo?
-GROUCHO! - začuo je glas u glavi.
-Oh, ne, opet sam zaboravio popiti lijekove - pomislio je dok se držao rukama za uši.
-Groucho! Pusti čovjeka da uđe! - začuo je opet glas. Pred sobom je vidio visokoga vitkog muškarca crne kose. Imao je izražene jagodice i podsjećao ga je na nekoga britanskog glumca. Oprostite mom pomoćniku, ponekad je nepodnošljiv. Danas je „ponekad". Izvolite ući.
-Vi ste gospodin Dog? - upitao je svog domaćina i ugrizao se za jezik jer je pitanje zvučalo vrlo glupo.
-Jeste li vi retriver Man? - upitao ga je Groucho.
-Htio sam reći - nastavio je prešavši preko Grouchove upadice - vi ste Dylan Dog?
-Da - reče Dylan. Vi ste J. B. Dobrich, odvjetnik?
-Odvjetnik? Šefe, ti si prvi lovac na čudovišta kojem se čudovišta dolaze predati - reče Groucho potapšavši Dylana po ramenu.
-GROUCHO! Idi napravi čaj i ne dosađuj nam više. Gospodine Dobrichu, pođite za mnom.
-Dobro, dobro - mrzovoljno će Groucho dok je išao prema kuhinji - ali kad ti pođe zagristi vrat, bacit ću ti kesicu čaja pa ga upucaj s njom!
