Privatna stripovna republika

Prvi čovjek koji se prosvijetlio u voćnjaku bio je Isaac Newton, drugi je bio Bosanac.

Zvuči kao uvod u kakav ksenofobični vic, zar ne!? No, vjerujte na riječ, moje su namjere časne. Naposljetku, do engleskoga gentlemana kojemu je prezrela jabuka pokvarila nekoliko loknica na tupeu nikada nisam previše držao. Nemam, naravno, razloga sumnjati da je otkriće fatalne jednadžbe "masa puta gravitacija jednako težina" bilo veliki i važan doprinos razvitku naše civilizacije, ali mi nekako više imponiraju tipovi koji se opiru prokletstvu te jednadžbe, koji uporno i s hadžijskom nadmoći prkose svakom kauzalitetu. A takav je upravo onaj Drugi iz uvoda ovog članka, rečeni Bosanac.

Dok životopisi običnoga svijeta, takozvanih malih ljudi, počinju u rodilištu, biografije onih neobičnih i velikih bilježe se od trenutka kada uspiju prekoračiti granicu što ih dijeli od sive mase bezličnih nevoljnika. A ta simbolična razdjelnica koju je naš Bosanac morao prijeći da se upiše u Povijest, prolazila je upravo ispod jedne jabuke.

Ma koliko skroman bio - ili upravo radi toga - vrt našega junaka nije bio nalik zapuštenom gazdinstvu kojim je siroti Newton koračao. Stanovita gospođa, razborita i šparna, nije dopuštala da njezine voćke dokazuju istinitost poučka slavnoga fizičara, nego ih je na vrijeme brala. Golobradi srednjoškolac mogao je mirno sjediti u hladu krošnje, bez straha da će mu na glavu pasti natruli plod. Umjesto gnjilih jabuka, njemu su na pamet padale ideje. Eto, primjerice, zašto se ne bi posvetio izdavanju stripova?!

Iz telefonskog imenika za mrežno područje Beograd prepisao je adrese svih ambasada i diplomatskih predstavništava, a potom sročio cirkularno pismo: nekoliko ljubaznih redaka u kojima ugledne diplomate moli za informacije o stripovnoj produkciji u njihovim zemljama. Za divno čudo, svi su mu odgovorili. Stol u bašči na Ilidži doskora su počeli zatrpavati deseci pisama i paketa s brojnim uzorcima različitih izdanja. Nakon što je doznao adrese najprestižnijih izdavača, poduzetni je mladac još jednom sjeo za pisaći stroj. Nakon nekoliko tjedana mogao se pohvaliti da održava redovitu i srdačnu korespondenciju s mnogim velikim europskim i američkim nakladnicima.

Sve je, dakle, bilo spremno za konačni ulazak u svijet izdavačkog businessa. S maketom strip-revije klinac se zaputio ravno u "Oslobođenje". Novinarski veterani koje je tamo zatekao, isprva su se potiho smijuljili zanesenom momku. Vrlo brzo su, međutim, shvatili kako se iza baby face ambalaže krije silno ozbiljan i racionalan tip. Nije trebalo dugo čekati da vrhuška kuće da zeleno svjetlo novome projektu.

Prvi broj Strip Arta trebao se pojaviti na kioscima puno prije 3. studenog 1971. godine (od kada je počela teći njegova službena povijest) da nije bilo jedne trivijalne biološke okolnosti: nositelj projekta bio je malodoban. K tomu još i dovoljno drzak da rezolutno odbije prijedlog poslovodstva kuće da se u impressumu lista kao glavni i odgovorni urednik privremeno potpisuje netko drugi. Odnija vrag prišu, kontao je mladac, strpljivo čekajući da navrši osamnaestu.

Inicijaciju u svijet odraslih obilježio je svečano i radno, na čemu mu i danas zahvaljuju tisuće pasioniranih štovatelja pripovijedanja u sličicama. Jer Strip Art nije izmijenio samo izdavački pejzaž bivše Jugoslavije. Tamo su udareni i temelji agencije koja već puna tri desetljeća "dopisuje" važna poglavlja globalne povijesti stripa.

Naravno, kada se prvi broj Strip Arta pojavio na kioscima, ni sam Ervin Rustemagić, glavni junak ove priče, nije se usudio maštati o pokretanju produkcijske kuće koja će servisirati stotine autora i nakladnika sa svih strana globusa. Bilo mu je stalo tek da izbori časni naslov urednika najboljeg strip-izdanja u državi. A to mu je pošlo za rukom već od prvog broja. Kupujući svezak Strip Arta, čitatelj je zapravo plaćao vizu koja će ga odvesti u daleke predjele i otkriti mu novi, začudni svijet avanture. Mnogi antologijski serijali francusko-belgijske škole svoju su jugoslavensku premijeru imali upravo između korica Strip Arta, baš kao i cijeli niz kultnih naslova američke sindikatske produkcije.

Vrline ove revije ne mogu se, međutim, iscrpiti pukim nabrajanjem stripova koji su tamo otisnuti. Jer Strip Art je ujedno bio i prva tiskovina u kojoj su se mogli pročitati povijesno-kritički napisi o važnim autorima i njihovim djelima, osobitostima nacionalnih produkcija i funkcioniranju toga segmenta zabavne industrije. "Prosvjetiteljski" zanos Rustemagića će koju godinu kasnije otjerati tako daleko da se upusti u pisanje dviju knjiga, svojevrsnih početnica za stripovne zanesenjake. Od toga vremena kroz ruke potpisnika ovih redaka prošli su deseci različitih knjiga koji seciraju stripovnu teoriju i praksu, ali nijedna nije uspjela posredovati onu golemu strast kojom pršti svaki redak Rustemagićevih ranih radova.

Nažalost, Strip Art je nakon samo četrdeset i pet brojeva otpravljen u povijest. Umjesto jabuka, poduzetnome su momku na pamet i nadalje padale ideje. Iz jedne od njih rođena je agencija "Strip Art Features" (SAF). Tihi obrt vrijednoga klinca razmjerno je brzo prerastao u pravu industriju. Katalog autora i naslova što ih je agencija sa sjedištem na Ilidži nudila svim raspoloženim svjetskim izdavačima debljao je iz dana u dan. Uz darovite početnike tamo su se kočila i imena uglednih veterana svjetskoga stripa.

Pritisnut molbama sebi sličnih zanesenjaka, Rustemagić će u lipnju 1979. još jednom oživjeti Strip Art. Premijera druge serije opet je proizvela tektonske poremećaje na tržištu i otvorila neslućene vidike tisućama oduševljenih čitatelja. Nažalost, ni ovom prilikom revija se nije uspjela održati dovoljno dugo da zadovolji apetite gladne publike. Goleme agencijske obveze priječile su svaku mogućnost održavanja paralel-slaloma između izdavaštva i temeljnoga posla, opsluživanja sve veće produkcije.

"Pogon", koji se u međuvremenu preselio u sarajevsko Aerodromsko Naselje, nesmanjenom je žestinom funkcionirao sve do 1992. godine. Junaci koji su iz tjedna u tjedan spašavali roto-svijet od papirnatih zlikovaca, nisu, međutim, bili kadri zaštititi vlastiti dom: SAF-ov studio do temelja je izgorio. Četrnaest tisuća stranica originalnih radova Hermanna, Tuftsa, Franquina, Tillieuxa, Kuberta, Fostera i stotina drugih legendi stripa pretvoreno je u pepeo. Granatiranje studija preživjela je tek napola istopljena skulptura Yellow Kida, priznanje koje je Rustemagić 1984. godine dobio na festivalu u Lucci u Italiji kao glavni urednik, po ocjeni stručnoga žirija, "najbolje strip-revije na svijetu".

Bogu hvala, Rustemagić i njegova obitelj bili su bolje sreće od Princa Valianta i Gastona: preživjeli su rat, skrasili se u Sloveniji i pokušali nastaviti tamo gdje ih je prekinuo mahniti tenkista s četiri ocila na boku svojega oklopnjaka.

"Strip Art Features", hvala na pitanju, još uvijek uredno servisira stotine nakladnika na širokome potezu od Milana preko Rio de Janeira do Seoula. K tomu, zamašni je katalog ove produkcijske kuće u posljednjih nekoliko godina postao omiljenom lektirom i filmskih producenata. Cijeli niz junaka koji su donedavna živjeli u zamrznutim kadrovima, ovih dana iščekuje "humano preseljenje" na celuloidnu vrpcu, a sve to zaslugom Rustemagića i njegovih suradnika koji se trude i uspijevaju dokazati kako je strip, uz ostalo, i zahvalna sirovina za druge, "rođačke" medije.

Ervin Rustemagić i njegov prijatelj Mike Richardson
(vlasnik Dark Horse Comics-a i producent filmova Maska, Timecop, Hellboy...) snimljeni 25. travnja 2006. godine - na Ervinov 54. rođendan - u najstarijem hollywoodskom restoranu "Musso & Frank", u kome su snimani filmovi L.A. povjerljivo i Oceanovih jedanaest.

Svi poslovni i kreativni uspjesi SAF-a ne bi se, međutim, nikada dogodili da se prije nešto više od tri desetljeća Rustemagić nije odupro zakonu gravitacije. Kao što je gnjiloj Newtonovoj jabuci bilo suđeno da prije ili kasnije tresne o zemlju, tako je i sarajevskome klincu bilo "zapisano" da zaglavi u kakvome sivom socijalističkom kolektivu i tamo dovijeka trune. U takvoj podjeli uloga on je odbio igrati, umjesto da pristane na tuđa, skrojio je vlastita pravila i proglasio autonomiju, dapače utemeljio privatnu stripovnu republiku. U kojoj, na sreću, ima dovoljno mjesta i za tisuće običnih zaljubljenika u taj medij.

Navedeni tekst o Ervinu Rustemagiću preuzet je iz zbirke eseja «Sto mu jelenskih rogova!» autora Ivice Ivaniševića, objavljene 2004. godine u izdanju V.B.Z. d.o.o. iz Zagreba. Iskreno se zahvaljujemo autoru na dopuštenju za korištenje ovog teksta.